Picture

Mi smo mala izdavačka kuća. Veoma mala, ali...
... mi brinemo o knjizi.
Picture

KONTAKT

[email protected]

[email protected]

381 - 64 - 510-21-48

U toku je priprema knjige američke autorke Lune Foks - ARHEOLOGIJA DEVIČANSTVA.
Picture

PREDIGRA


„To što se devičanstvo prikazuje kao vrlina, a ne kao prepreka što odvaja neznanje od znanja, je infantilno sujeverje ljudskog duha.“
                                                         Volter

            U čulno-fizičkom svetu devičanstvo ne postoji.
Ne može se videti, izmeriti, omirisati ili uslikati. Devičanstvo je kao i pravda - nestabilan pojam u čije se ime kunu mnogi. Pretpostavlja se da postoji kao što postoji milosrđe – po svom „božanskom“ efektu. Nevinost nema biološke korene i nikakvu evolucionu prednost. Ono je plod bujne ljudske mašte, baš kao verovanje u dobre vile. Devičanstvo je ideja koju smo kroz religiju, kulturu, legalni sistem, umetnost i nauku razvili do nadljudskih dimenzija. Postepeno je devičanstvo tokom ljudske istorije dobijalo nebeski pečat i tako stalo rame uz rame s najvažnijim idejama Stvaraoca. Sve to, nažalost, nije ništa drugo do licemerje.

Kada se govori o devičanstvu – radi se o kontroli. Pojam devičanstva i njegov značaj je muški izum. I mada se nevinost po definiciji odnosi i na muškarce i na žene, u praksi samo se ističe kada su ženske osobe u pitanju. Dečaci-devci tokom istorije su imali manje značajne uloge i to pre svega u malobrojnim religioznim ceremonijama. Uprkos svemu tome, devičanstvo je mnogo puta bilo pitanje života i smrti. Ili u naboljem slučaju pitanje između normalnog življenja i gladovanja u bedi.

Svako je ubeđen da zna šta je to devičanstvo. Ali, da li je baš tako?

Još su stari Grci pisali o devičanstvu na metaforičan način, upotrebljavajući nepreciznu terminologiju. To je zato što devičanstvo može biti apstraktno, metaforično, fizičko, pesničko, nametnuto ili samosvesno, religiozno, ukradeno i - sve ono što je ljudskoj mašti po volji. Može biti sve - jer nije ništa.

Po najpopularnijoj definiciji devojka nije više devica nakon što je vodila ljubav s muškarcem. Odnosno, od trenutka kada penis uđe u vaginu. Dakle, potrebna je penetracija. Po toj definiciji devojka koja, recimo učestalo, učestvuje samo u oralnom i analnom seksu, pa i sa penetracijama, ali ne vaginalnim, je devica. To je zato što prilikom ulaska penis nije oštetio himen. Himen je postao merilo devičanstva. Da li je devica žena čiji elastični himen odbija da bude pocepan tokom seksualnog odnosa? Da li nije devica devojčica koja je rođena bez ikakvog traga himena? Ranije je sve bilo jasno – ako krvavi prvi put – devica je! A šta ako ne krvavi? Mada su tokom pisane istorije, kada god je bilo potrebno da krvave, mlade su krvarile. One koje nisu, a bilo je i takvih - loše su prolazile.

Poznat je veći broj načina kako iskrvaviti posteljinu. Obično je majka ta koja uputi ćerku na tehnologiju i trikove krvarenja. Ne zato što dotična ćerka nije nevina, već zato što mnoge žene ne krvave, ili ne krvare u dovoljnoj meri da bi to krvavljenje ostalo zabeleženo na posteljini.

Pitanje koje se postavlja je da li zaista znamo šta je devičanstvo? A još bolje je upitati se zašto nam je to uopšte važno. Nije kod mladića, zašto bi bilo kod devojaka? Najverovatnije zato što je Tvorac jedinka muškog roda, onaj koji je sve stvorio i koji, baš iz tog razloga, sve poseduje. A Tvorac je postavio čoveka (čitaj: muškarca) na zemlju da bi se starao o njegovoj tvorevini, pa samim tim i o devičanstvu. 

Hrišćanstvo se, za divno čudo, pokazalo isto tako nesposobnim da ustanovi definiciju devičanstva. Čak se i najviše glavešine na crkvenim lestvica, tokom dve hiljade godina, nisu dogovorile kako bi nevinost mogla biti definisana i kako bi device trebalo da budu tretirane. U hrišćanstvu odgovori na ova dva velika pitanja i dalje su maglovita: prvo, koliko anđela mogu da stanu na vrh igle i, drugo, čemu je dobro to devičanstvo. Koju božansku ulogu ima devičanstvo osim što je neophodno u mnogim društvenim sredinama?

Čuveni teolog, za koga se smatra da je bio i filozof, iz 13. veka Toma Akvinski, tvrdio je da devičanstvo ima svoje fizičke, odnosno seksualne, karakteristike, ali je isto tako isticao duhovnu nevinost. Fizičko devičanstvo nije bilo samo po sebi dovoljno – trebalo je misliti kao devica. Odnosno, ne misliti o seksu jer takve misli duhovno deflorišu. Sanjariti o seksualni odnosima bilo bi protivno božjem dizajnu. Podrazumevalo se da je seksualni akt protivan namerama Tvorca, osim ako služi produženju vrste, a i to po striktnim pravilima, crkvom propisanih.

Nekoliko stotina godina kasnije teolozi su opisivali devičanstvo manirima i karakternim crtama kao što su: pobožnost, snishodljivost, ozbiljnost, ćutljivost, stidljivost, čednost... Prošli su mnogi vekovi ali ni dan danas nismo baš sigurni šta je to – nevinost. Ili seks. Ili seksualni odnos. Ili snošaj. Bivši predsednik Sjedinjenih Država tvrdio je da “nije imao seks sa tom ženom, gospođicom Levinski”. Kasnije su neki predsedniku naklonjeni insistirali da nije baš lagao već da nije bilo došlo do penetracije penisa u vaginu. Bilo kako bili, mi od devičanstva očekujemo najmanje dokaze visoke moralnosti, pravičnosti karaktera i pobožnost.

Kao što bi rekao predsednik Bil – to što je za vas koitus, za mene nije. Ako je devičanstvo ljudsko stanje koje karakteriše nedostatak seksualne interakcije s drugom osobom, onda se postavlja pitanje po čijem kriterijumu merimo “seksualne interakcije”? Zavisi od ugla iz kojeg se gleda. Na kraju krajeva, kriterijum koji primenjujemo za druge nije obavezno onaj isti koji primenjujemo za sebe. I, naravno, nemamo pojma koje kriterijume danas u 21. veku ima naš komšija. Ranije je bilo mnogo lakše. Ili je postojao nedodirnuti himen ili nije. Ili je krvavila ili nije. Vrlo jednostavno. A ako bi se pogrešilo – bože moj - samo još jedna nabeđena veštica na lomači.

Avaj, himen nije ni postojao sve do 16. veka. Prosto naprosto – nije primećen. Kasnije, pa sve do današnjih dana, igra glavnu ulogu u dokazivanju devičanstva. Nažalost, himen mnogo puta igra i glavnu, a i sve ostale uloge, u životu mlade žene, pa i njene porodice...
Picture


МИТОВИ ДРЕВНИХ
ЦИВИЛИЗАЦИЈА МЕЗОАМЕРИКЕ


(Милан Балинда: «Најлепши митови и легенде Мексика», издање «Балинда и другови», Београд, 2010)

У основи мита је потреба човека да упозна свет око себе, пише Мирче Елијаде, и да нађе ослонац у новом и неистраженом.  И митови имају свој живот, сматра Едгар Морен, сродан животу богова. Али док богови нестају и замењују се новим, митови трају. Добар доказ за ту тврдњу наћи ћете у књизи Милана Балинде, новинара  интернационалног искуства и публицисте-етноистраживача који је непуне три  деценије живео и радио у Мексику, Никарагви, Белизеу и Мајамију. Књига обухвата изабране митове и легенде чак десетак прастарих народа Мезоамерике, односно Мексика и северног дела јужноамеричког континента. Они се причају и данас, а њихови корени су у несталим цивилизацијама Астека, Маја, Тотонака, Олмека, Толтека и других, све до доласка шпанских освајача, али и после тога, у колонијалним временима, све до савремене легенде из Мексико Ситија. 

Личности у њима су први и каснији богови, Сунце и Месец, краљеви, свештеници и особе надприродних моћи, али и вулкани, громови, јелени, свици и друге природне појаве и шаролик животињски и биљни свет. Догађаји одсликавају особености и проблеме свакодневног живота, до катастрофа, смењивања народа и појава нових богова. Легенде из колонијалних времена имају занимљиве личности чије јарке и контрастне особине приказују полифоничне карактере, другачије него што у први мах изгледају, као да призивају савремену драматургију. 

Приређивач овог избора у први план је истакао легенде о борбама за сетве кукуруза и плодоносне пљускове, народу који се осмехује, змијском божанству које изазива суше када се људи свађају, историјским личностима као што је Доња Марина која је преводила Ернану Кортесу и родила му сина Мартина, «првог савременог Мексиканца» мешане европско-индијанске крви. Преводећи са језика Астека на језик Маја, а касније и на шпански, она је посредовала у бројним преговорима и спречила многа велика крвопролића покорених народа али и освајача.

Посебну вредност књизи дају бројне прастаре слике и илустрације које прате сваки текст, оригинална дела старих народа која се први пут објављују ван Мексика. Овај драгоцени избор приређивач Милан Балинда је посветио Вуку Милана Балинди Левиу (Мексико Сити 1983 – Мајами 2008. године).

Миливој Анђелковић



UVODNE NAPOMENE
 

            Opravdano ili ne, često se smatra da se knjigama pišu predgovori da bi se objasnile i opravdale greške i nedostaci. To ovde nije slučaj. Ne zato što ova knjiga nema nedostataka, pa i grešaka, već zbog toga što se oni najverovatnije ne mogu opravdati iole prihvatljivim objašnjenjima. Ipak, autor smatra mogućim da donekle objasni makar ime knjige. Naslov Najlepši mitovi i legende Meksika – je opis sadržaja koji se nalazi između korica ove knjige. Pridev najlepši bi trebalo shvatiti veoma subjektivno. Da li su ove priče žive i danas? Da, mitovi i legende iz ove zbirke čuju su i u današnjim državama van Meksika, ali pojam Meksiko se ovde koristi umesto istorijsko-geografskog pojma Mezoamerika. Postavlja se potom pitanje šta je mit, a šta legenda, a to nije teško razjasniti, tim pre što postoje već usaglašene definicije:

            MIT je uglavnom definicija priča koje su se navodno dogodile u neka davna i neodređena vremena tokom praistorije ili, mnogo ređe, u istorijskom periodu. Te priče mogu da sadrže natprirodne elemente koji nisu u skladu s ljudskom logikom. Mit takođe može da sadrži religiozna objašnjenja i u mnogobrojnim primerima mitsko pripovedanje se podudara s religioznim stilom predanja. Neki bi jednostavno rekli da je mit – kompletna izmišljotina u koju su uključeni i bogovi.

            LEGENDA je, sudeći po definiciji, delimična izmišljotina. Legende pripovedaju o stvarnim ljudima koji su uradili nešto veoma hrabro, ili veoma neobično, ili i jedno i drugo. Legende opisuju događaje koji su se odigrali u neko određeno vreme, tokom neke istoričarima prepoznatljive epohe. Međutim, legenda nije istorijski spis jer ona ne opisuje događaje onako kako su se stvarno odigrali, već je u legendi pušteno mašti na volju da preteruje u svojim opisima toliko da i legenda mnogo puta iritira toleranciju ljudske logike. Činjenica da dosta odraslih ljudi veruje u legende, a neki od njih čak i u mitove, nije predmet ove knjige. Neke priče počinju kao legende, a potom se prelivaju u mit.

            U jednoj priči o Donja Marini upućeni čitalac prepoznaje sve ličnosti koje su navedene u njoj, kao i događaje koji su se odigrali na manje više opisani način. To bi bila legenda sve dok se Donja Marina ne pretvori u planinu. U tom trenutku postaje mit.

            Povod  za ove uvodne napomene leži u činjenici da neke priče u ovoj knjizi u naslovu sadrže reč „legenda“, iako se očigledno radi o mitu. Razlog za takav naslov nije što je sastavljač ove zbirke pogrešio, već je mnogo jednostavniji: to je originalni meksički naslov po kome se priča prepoznaje. Slično tome, neke priče počinju sa „kaže legenda...“; bilo bi neumesno ispravljati meksičke naratore i podučavati ih da su ono što oni nazivaju legendama po definiciji mitovi. Na kraju krajeva, usaglašene definicije mita i legende mogle su biti i drukčije, jer su to samo definicije, a autor ove knjige, za koju s odgovornošću tvrdi da nije udžbenik, ipak više veruje starim predanjima koja odvajkada insistiraju na tome da su mitovi i legende neukrotivi po definiciji.

            Primetne su mnoge sličnosti tema, događaja i likova među mitovima i legendama Mezoamerike bez obzira kome narodu ili kojoj civilizaciji pripadaju. To je zato što su se te kulture rađale i razvijale u bliskom susedstvu. Zato su te civilizacije delile mnoge sličnosti i u svojim religijama i bogovima. Preporučuje se čitaocu da pročita pogovor na kraju ove knjige u kome su, u kratkim crtama, objašnjeni vreme i prostor civilizacija Mezoamerike.

            Ko god proceni da su neki od ovih mitova i legendi u suštini samo bajke, a neke od njih i sa primesama basni – takođe je u pravu.

            Dakle, čitajte i uživajte!
Picture